Bilo je lijepo čuti od kolege iz BIH, Sabahudina Topalbečirevića – Bahe, u razgovoru sa Zdravkom Reićem (dakako – na SPTV-u) da mi u Hrvatskoj nismo ni svjesni da smo sportska velesila. I da to što imamo čuvajmo kako god znamo! Kao i obično netko nam, tko nije iz Hrvatske, mora skrenuti pozornost da sustavno uništavamo sve što nam vrijedi, sve što sudbinski imamo i od čega bismo mogli ne samo uživati pred TV ekranima, nego i zarađivati, dići zemlju na stabilne noge. Ne mislim ovdje samo o sportu, no kako je ovo blog jednog sportskog novinara, zadržat ću se na sportu. Svako se malo volimo uspoređivati kako smo u nečemu, a posebno u sportu, bolji od Slovenaca, od Srba, od Bosanaca. Rijetko kada se tako uspoređujemo s Rusima, Amerikancima ili Norvežanima, pretežno volimo biti najbolji među susjedima. Neka se Ameri i Rusi glođu međusobno. One koji o sportu pojma nemaju, a na žalost sve je više „sportskih novinara“ među njima, takve usporedbe zabavljaju i nerijetko čine jako sretnima. Bolji smo od Srba u nogometu. Od Slovenaca u skijanju. Kakva slast za primitivni nagon koji tinja u svakom čovjeku, u svakome od nas! No, jedno je kad si sami tepamo da smo najbolji „u regiji“ i da nam nema ravnih, nama Rvatinama, a drugo je kad nam to isto kaže novinar s iskustvom iz susjedne zemlje. Zato Bahi treba zahvaliti što je to tako jednostavno i iskreno izrekao, da je Hrvatska toliko dobra u sportu. Da, možda je on prvenstveno mislio na nogomet, ali nije baš „s Marsa pao“ da ne vidi kapacitete ostalih hrvatskih sportaša i uspjehe koje Hrvatska ima na sportskim terenima Europe i svijeta. A vidimo li te kapacitete i mi? Usred političkoga života kojega vodimo već skoro 3 desetljeća i koji nam svjesno ili nesvjesno, i kroz medije, stvara podloge za razmišljanje o životu, dakako da i sport podliježe pod isti sustav vrednovanja. Kao da smo zaboravili, a neki izgleda nisu nikad ni naučili, živjeti po svojim načelima, misliti svojom glavom, raditi na svoj način. Široka slika stanja u državi, koje je sve osim idealnoga, a prvenstveno zato jer nema novaca, šalje nam jasnu poruku da politiku za sport uopće nije briga. Evo, primjerice, kako se rješava problem u ministarstvu zaduženom (i) za sport: ne rješava se! Naime, unatoč tome što nikako nije nevažno riješiti pitanje ministra branitelja ili šefa obavještajaca, još uvijek nije imenovan pomoćnik ministra za sport. A kad će, ne zna se. Kakva je to poruka javnosti? Da nam ne treba! Pa što ako je ovo olimpijska godina, pa što ako su ugledni svjetski mediji Hrvatskoj predvidjeli čak i do 10 (deset!) medalja u Riju? Pa što ako bi trebalo neku kunu viška baš zato sportašima dati? S druge strane, u totalnoj besparici državne blagajne sustavno se ignorira prijedlog koji bi u sportske blagajne svih hrvatskih sportskih organizacija (olimpijski odbor, paraolimpijski, školski, akademski itd..) donio koji milijun kuna prihoda viška, a to je prijedlog o uređivanju kladioničarske scene. Pa nije valjda da netko (i) u vlasti ima privatne koristi od neuređenog sustava, pa koči? A kad smo već kod vlasti, nekako me doista čudi da ne postoji dobra volja ni „ovih“, ni „onih prije“, da se napokon napiše Zakon o sportu, a da nije napisan samo zbog jednoga (nogometnog) kluba ili da promjene nisu napisane samo zbog jednog (i opet nogometnog) djelatnika? Ili da se napokon sredi i zakonski regulira koga se i kad treba, ne samo na sportskoj tribini, hapsiti kad sramoti državu i kod kuće, ali i izvan granica Lijepe naše povicima koji nas vraćaju u crna vremena. Predsjednica i premijer se, doduše, često slikaju sa sportašima i na sportskim terenima, ali se istodobno izjašnjavaju da na utakmici u Osijeku „nisu čuli“ gromke zabranjene povike...? I zato, vratimo se i još nekim porukama koje je Baho izrekao u studiju kod Reića. Prva, da svi, a naročito novinari moraju učiti! Uvijek, stalno, svakodnevno. I imati stav. Pa da sportski novinari moraju voljeti sport i poznavati ga. I osobno sam doživio da su pojedine osobe „odlučile“ biti sportskim novinarom, a da o sportu (da ne pričam o hrvatskom jeziku) pojma nisu imale! Također je bitno pitanje odgovornosti za vlastite riječi ili djela. To malo koga, na žalost, danas zanima. Većina novajlija ne razlikuje tekst u uglednom mediju od „komentara“ na portalu potpisanoga s „xy_netko“ i potpune oduzetosti od pojma odgovornosti prema mediju, javnosti i sportašu o kojem se piše. A kad krenemo od tih stvari, počevši s obrazovanjem, tad ćemo pokazati brigu (i) o sportu!
Bilo je lijepo čuti od kolege iz BIH, Sabahudina Topalbečirevića – Bahe, u razgovoru sa Zdravkom Reićem (dakako – na SPTV-u) da mi u Hrvatskoj nismo ni svjesni da smo sportska velesila. I da to što imamo čuvajmo kako god znamo! Kao i obično netko nam, tko nije iz Hrvatske, mora skrenuti pozornost da sustavno uništavamo sve što nam vrijedi, sve što sudbinski imamo i od čega bismo mogli ne samo uživati pred TV ekranima, nego i zarađivati, dići zemlju na stabilne noge. Ne mislim ovdje samo o sportu, no kako je ovo blog jednog sportskog novinara, zadržat ću se na sportu.
Svako se malo volimo uspoređivati kako smo u nečemu, a posebno u sportu, bolji od Slovenaca, od Srba, od Bosanaca. Rijetko kada se tako uspoređujemo s Rusima, Amerikancima ili Norvežanima, pretežno volimo biti najbolji među susjedima. Neka se Ameri i Rusi glođu međusobno. One koji o sportu pojma nemaju, a na žalost sve je više „sportskih novinara“ među njima, takve usporedbe zabavljaju i nerijetko čine jako sretnima. Bolji smo od Srba u nogometu. Od Slovenaca u skijanju. Kakva slast za primitivni nagon koji tinja u svakom čovjeku, u svakome od nas! No, jedno je kad si sami tepamo da smo najbolji „u regiji“ i da nam nema ravnih, nama Rvatinama, a drugo je kad nam to isto kaže novinar s iskustvom iz susjedne zemlje. Zato Bahi treba zahvaliti što je to tako jednostavno i iskreno izrekao, da je Hrvatska toliko dobra u sportu. Da, možda je on prvenstveno mislio na nogomet, ali nije baš „s Marsa pao“ da ne vidi kapacitete ostalih hrvatskih sportaša i uspjehe koje Hrvatska ima na sportskim terenima Europe i svijeta.
A vidimo li te kapacitete i mi? Usred političkoga života kojega vodimo već skoro 3 desetljeća i koji nam svjesno ili nesvjesno, i kroz medije, stvara podloge za razmišljanje o životu, dakako da i sport podliježe pod isti sustav vrednovanja. Kao da smo zaboravili, a neki izgleda nisu nikad ni naučili, živjeti po svojim načelima, misliti svojom glavom, raditi na svoj način. Široka slika stanja u državi, koje je sve osim idealnoga, a prvenstveno zato jer nema novaca, šalje nam jasnu poruku da politiku za sport uopće nije briga. Evo, primjerice, kako se rješava problem u ministarstvu zaduženom (i) za sport: ne rješava se! Naime, unatoč tome što nikako nije nevažno riješiti pitanje ministra branitelja ili šefa obavještajaca, još uvijek nije imenovan pomoćnik ministra za sport. A kad će, ne zna se. Kakva je to poruka javnosti? Da nam ne treba! Pa što ako je ovo olimpijska godina, pa što ako su ugledni svjetski mediji Hrvatskoj predvidjeli čak i do 10 (deset!) medalja u Riju? Pa što ako bi trebalo neku kunu viška baš zato sportašima dati? S druge strane, u totalnoj besparici državne blagajne sustavno se ignorira prijedlog koji bi u sportske blagajne svih hrvatskih sportskih organizacija (olimpijski odbor, paraolimpijski, školski, akademski itd..) donio koji milijun kuna prihoda viška, a to je prijedlog o uređivanju kladioničarske scene. Pa nije valjda da netko (i) u vlasti ima privatne koristi od neuređenog sustava, pa koči? A kad smo već kod vlasti, nekako me doista čudi da ne postoji dobra volja ni „ovih“, ni „onih prije“, da se napokon napiše Zakon o sportu, a da nije napisan samo zbog jednoga (nogometnog) kluba ili da promjene nisu napisane samo zbog jednog (i opet nogometnog) djelatnika? Ili da se napokon sredi i zakonski regulira koga se i kad treba, ne samo na sportskoj tribini, hapsiti kad sramoti državu i kod kuće, ali i izvan granica Lijepe naše povicima koji nas vraćaju u crna vremena. Predsjednica i premijer se, doduše, često slikaju sa sportašima i na sportskim terenima, ali se istodobno izjašnjavaju da na utakmici u Osijeku „nisu čuli“ gromke zabranjene povike...?
I zato, vratimo se i još nekim porukama koje je Baho izrekao u studiju kod Reića. Prva, da svi, a naročito novinari moraju učiti! Uvijek, stalno, svakodnevno. I imati stav. Pa da sportski novinari moraju voljeti sport i poznavati ga. I osobno sam doživio da su pojedine osobe „odlučile“ biti sportskim novinarom, a da o sportu (da ne pričam o hrvatskom jeziku) pojma nisu imale! Također je bitno pitanje odgovornosti za vlastite riječi ili djela. To malo koga, na žalost, danas zanima. Većina novajlija ne razlikuje tekst u uglednom mediju od „komentara“ na portalu potpisanoga s „xy_netko“ i potpune oduzetosti od pojma odgovornosti prema mediju, javnosti i sportašu o kojem se piše. A kad krenemo od tih stvari, počevši s obrazovanjem, tad ćemo pokazati brigu (i) o sportu!