Čudaci

Nekako mi je kroz ove kolumne pasalo povremeno koristiti mudre riječi trenera Keka, kad god bi čovjek euforiju spuštao na zemlju ili depresiju pretvarao u realnost. A sad ga više neću moći citirati.
Nije više trener Rijeke. Doživio je previše klupskih, a još više, očito, intimnih poraza, a da bi samome sebi više mogao lagati da mu je mjesto na Rujevici. Bravo i hvala gospodine Kek, jedino
se nadam da ćete se još koji put pojaviti u hrvatskome nogometu. Mi smo to zaslužili. Način na koji je bio u Rijeci i još upečatljivije, način na koji je otišao iz Rijeke govori o velikom treneru i čovjeku.
Očito su ga igrači iznevjerili i potisnuli u zaborav. Na žalost i to je sudbina trenara u momčadima, ali i onih pojedinačnih. Što se prije tome prilagode, što prije to definiraju u svojim karijerama, to će
dulje trajati i biti na vrhu.

U međuvremenu je Mo Farah otrčao najbrži rezultat u maratonu ikojega Europljanina na dionici 42,195 km, čime je najavio svoju novu karijeru, 2:05:11 u Chicagu. Logično, nakon opetovanih,
višegodišnjih superiornih pobjeda na 5 i 10 tisuća metara, Mo se prebacio na maraton, gdje i opet ruši najbolje rezultate. U maratonu nema rekorda, svaki je maraton drugačiji i na svakom vrijede
neka druga pravila neki drugi uvjeti, pa samim time i neki drugi rezultati. Nije to idealna, ali je povezna najava za Zagreb maraton, 14.listopada. Prvi put ćemo ga na SPTV-u prenositi uživo.
Neće biti idealno, neće biti bogato, ali će maratona, polumaratona i utrke građana biti na ekranu SPTV-a, uživo.

Ove godine radit ćemo s minimalnim brojem kamera, emitirati i stream, zapravo ćemo isprobavati što nam treba za pravo praćenje maratona. Zagrebačka trasa je s jedne strane
jednostavna, s druge je pomalo i zahtjevna za televiziju, trči se čak dvaput preko Trga bana Jelačića, u oba smjera, u skučenim uvjetima. Uz to, treba organizirati okretišta…ma, da ne
filozofiram, probat ćemo napraviti najbolje moguće u ovome trenutku. Zagrebački je maraton to definitivno zaslužio, ne toliko zbog nekih svjetski vrijednih rezultata, koliko zbog tradicije i upornosti
organizatora.

Mogu pretpostaviti da će odaziv medija biti ipak veći nego na prošlotjedni svjetski kup u kuglanju iz Zaprešića. Nitko o tome, naime, ili barem koliko ja znam nitko, nije izvjestio ni slova, osim SPTV-a.
SPTV je događaj pratio izravno. U kuglanju, to je rijetkost, pa i u svijetu.

Godišnje se u Hrvatskoj održi više od 250 međunarodnih utakmica ili dvoboja, od toga niti polovica
ne dospije do javnosti. Čemu onda, zapravo, to sve radimo? Ne mi, vi i ja, nego organizatori tih priredbi? Žele izdignuti svoj klub, svoj sport, sebe? Ili žele pokazati da Hrvatska sve to može? Ili
jednostavno vole to čime se bave i žele svojim navijačima i gledateljima osigurati najviše razine natjecanja u svojem sportu? Bez obzira na motiv, brojka međunarodnih natjecanja u Hrvatskoj,
koju sam napisao je dosta postojana iz godine u godinu, dakle uvijek ima onih koji žele više.

No, koliko mi, vi i ja, sudjelujemo u tome? Postalo nam je, izgleda, važnije koje je veličine kamen koji je neki umobolnik bacio na vlastitog igrača, nego rezultat kuglačkog kluba u svjetskoj ligi? Palimo se
na to je li Ronaldo skrivio nešto, a zaboravljamo da nam sportaši nemaju od čega živjeti nakon karijere? Prigovaramo pojedincima kad na nekom natjecanju zarade 5 ili 10 ili 100 tisuća eura, a
ne razmišljamo da je to tom sportašu zarada koja mu treba osigurati penziju, a da se poslije tridesete ili tridesettreće godine više ne može baviti sportom, a niti se zaposliti igdje. Kad HOO
pokuša osigurati sportašima neku budućnost unutar policije ili vojske, odmah se jave lagano poremećeni sveznalci i objašnjavaju nam kako je sve to bespotrebno? Ili se javi sanjkašica koja je
na repu svih repova svjetskoga sanjkanja i zamisli kako bi ona trebala imati istu skrb kao i recimo Sandra Perković? I da će ona, sad, otići iz Hrvatske, jer se o njoj ne skrbi kao o braći
Sinković…halo???? Poremetili su nam se kriteriji, maksimalno. Političari, koji vladaju svime u Hrvatskoj, šalju potpuno nepovezane poruke o sportu, iskorištavaju sportaše dok mogu i onda ih
uredno odbace, a sve ostalo drže dovoljno nepovezano da čak ni ljudi izravno upleteni u sport nemaju pojma o čemu se tu, zapravo, radi. Naravno, i dalje čekamo Zakon o sportu, i dalje čekamo
Nacionalni program o razvoju sporta, i dalje čekamo….

Nemamo neke ujednačene kriterije kad su nam sportaši u pitanju. Što je najgore, nemaju ni oni.Vrlo često čujem usporedbe kako je sport “broj jedan” puno zahtjevniji od sporta “broj dva” i da je
smiješno da ti sportaši “broj dva” uopće dobijaju nekakve novce…. Strašno, poput hijena, poput stvinara. Roditelji su se pretvorili u trgovce bijelim robljem, a zapravo svojom djecom, treneri su
suočeni s činjenicom da ako nemaju svjetskoga prvaka, onda ne valjaju, klubovi su se pretvorili u udruge preprodavača mesa, savezi se više ne snalaze ni u čemu. Čudna situacija. I u svemu tome
sport nam cvate? Mi smo, definitivno, čudaci.

JURA OZMEC