Ovaj mi je tjedan donio potvrdu nekih stvari o kojima pišem već godinama. Na žalost. Stvarno na žalost.
Ovaj mi je tjedan donio potvrdu nekih stvari o kojima pišem već godinama. Na žalost. Stvarno na žalost. Nisam htio da se moja predskazanja ispune. No, izgleda da jesu.
Da Hrvatska kao zemlja, da hrvatska politika, od vrhovne pa sve do lokalne vlasti, da teoretičari i praktičari života i u konačnici da i hrvatski sport i sportski dužnosnici nisu robovi konstantne i svakodnevne dvoličnosti, onda nitko ne bi ni pitao treba li nogometaše Hajduka kazniti zbog pjevanja uvredljivih stihova. Treba, dakako. No, kako vječna knjiga kazuje…tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen...
Takvih bezgriješnih je malo ili ih nema. Niti u nogometnom savezu, niti u Dinamu, niti u Hajduku, Rijeci, Osijeku…a na žalost niti u cijelom hrvatskom nogometu, u cijelom hrvatskom sportu, a niti u cijeloj Lijepoj našoj. Dvoličnost nam je u Hrvatskoj postala češća od “dobar dan”. Svaki će Dalmatinac skočiti na zadnje noge braneći Hajdukove vedete onom izlizanom dječjom doskočicom "pa i oni drugi su jednom....", dok će oni s plavom bojom krvi nerazumno dokazivati da je to za "električnu stolicu". A istina je da dečke jednostavno treba kazniti. Sve. I jedne i druge i treće, sve koji se uopće koriste takvim rječnikom! Uvijek. Zato jer su popustili najnižim strastima. Da smo to kažnjavali pravodobno i na vrijeme, da smo obrazovali igrače, a posredno i navijače, počevši od prvih dana samostalnog hrvatskog sporta, takovih pjesama uopće ne bi bilo, igrači bi bili lijepo odgojeni, a danas bismo bili lijepa zemlja divnih navijača. I na sjeveru i na jugu Hrvatske. I u savezu i izvan njega. I u strukturama i na ulici.
A ako i zaobiđemo ovu bjelodanu dvoličnost, ako odlučimo da je to sve “popapala maca”, kako će za nekoliko mjeseci igrači Dinama i Hajduka sjesti za isti, reprezentativni stol i jesti večeru? Kako će Dalić, kojem čestitam na produženju ugovora, posjesti igrača engleskog ligaša koji mora na terenu djelovati uz napadački trojac Dinama, nakon što je zajapuren navijačkim ludilom izjavio što je izjavio? Pa, dođavola, imaju li ti klinci uopće mozga? Ili se, kao i mnogi drugi, prepuštaju rijeci uličnog folklora? Zato citiram odgovor Perišića kad su ga uoči dvoboja protiv Reala pitali za Luku Modrića: “on je moj kapetan i ja ga cijenim…”. Bravo Ivane!
S druge strane, rukometni trener, zasluženi dobitnik silnih nagrada ove godine zbog plasmana rukometašica na europskoj smotri, napokon je progovorio ono što ja na ovim stranicama pišem barem zadnjih 6 godina. Klasične rečenice: ako ne želite ulagati u sport - nemojte! Ako ne razumijete probleme hrvatskoga sporta - recite! Ako vam je svejedno i potpuno ste suglasni s time da televizijska prava hrvatskog loptačkog, a uskoro moguće i cijelog hrvatskog sporta imaju TV kompanije locirane izvan Hrvatske - pa objavite to, da ste prodali hrvatski sport! Nema love? Raspustite sport, dajte razrješnicu svima koji u sportu rade. Pošaljite HOO u hibernaciju. I dajte razrješnicu nama na Sportskoj televiziji, jer smo se usudili 10 godina promovirati hrvatski sport, tražiti javno rješenje za poboljšanje situacije, uzdizati svaku sastavnicu hrvatskog sporta, od lokalnog do vrhunskog, preko dječjeg i veteranskog sporta. Zbog toga nas je jedna od hrvatskih vlada, zapravo jedan od ministara, napao kao neprijatelje hrvatskoga sporta, a odmah nakon toga je okrenuo glavu kad je hrvatski sport televizijski prodan “preko istočne granice”. No, gle vraga, baš u tom periodu, baš usred tih laži o Sportskoj televiziji, hrvatski je sport napravio najveće uspjehe - hrvatski su sportaši uzeli deset olimpijskih medalja u Riju, osam je medalja osvojeno u Tokiju…! Pa vi pričajte što vam drago.
Nije da ne odobravam akcije koje podupiru na primjer financiranje školaraca sportaša, ali sve što u vrhu hrvatske vlasti rade sportu zadnjih godina kroz povremene ad hoc akcije više liči na farbanje sobe koju gadno nagriza vlaga nego na sustav.
Jer, vlažne fleke će se, svi znamo, probiti brzo. Vrlo, vrlo brzo….
JURA OZMEC