Prošloga tjedna na svečanome dijelu Sabora Hrvatskoga zbora sportskih novinara Ivica Kostelić dobio je priznanje za suradnju s medijima. Svaki veliki sportaš, a Ivica to svakako jest, zaslužuje da se medijski ljudi i na taj način izjasne o njihovim odnosima prema medijima. Koliko god mi, novinari, stvarno bili razmaženi u ovoj Lijepoj našoj (ali vjerujte mi, svuda je tako), ponekad zaboravljamo da sportašu nijeprva stvar na svijetu čekati nas i naša pitanja, a posebno ne odgovarati na ona, ponekad strašno glupa. A oni to manje-više, ipak godinama rade. Sportaši, a to se zapravo ne zna, ne prolaze nikakvu školu za odnose s medijima, s novinarima. Svaki od njih se na neki svoj, specifičan način snalazi. Uče „u hodu“, reklo bi se. Onima koji su u pojedinačnim sportovima nema spasa, posebno ako su uspješni, a jedino članovi ekipa mogu, pretpostavljam, i cijeli sportski vijek odigrati, a da nikad ni jedan novinar ne zaluta prema njima. Jasno, ako nisu pri vrhu funkcioniranja i uspješnosti svoje ekipe. Jedno od zasigurno najtežih pitanja za svakoga sportaša je ono o prekidu karijere. Ne smatram to teškim zato jer se u svakoj osobi takva odluka emocionalno prelama i teško donosi, nego puno jednostavnije – ponekad stvarno ne znate. Pa i mnogi od nas su se bavili sportom i – prestali se baviti. Je li u pitanju bila ljubav, brak, odlazak u drugi grad ili državu, nekakav posao i zarađivanje... nevažno. Tako je, mislim si, i Kosteliću. Stislo ga je sa svih strana da je ovonedjeljna utrka u Kranjskoj gori njegova posljednja. Kao da su to njih 3 ili 4 novinara odlučili, pa sad jedva čekaju da napišu (ili kažu): „kako je moj medij (a zapravo pod time misle – ja!) javio već prije 6 mjeseci...“. Svašta i bez veze. Ivičina sestra Janica sve nas je, sjećam se, dosta iznenadila svojom odlukom o prestanku karijere, pa se valjda nekako želimo unaprijed osigurati da nam Ivica ne pobjegne u penziju, a da to nismo „najavili“ ili sa sigurnošću „znali prije 6 mjeseci“. A on sasvim iskreno kaže da bi još volio skijati, ali da ne zna zbog zdravlja. Ono što ne govori je i činjenica da je, ako ste zaboravili, i otac i suprug, da i s te strane ima obaveza. Također, on je u godinama kad rezultati više nisu onakvi kakve bi on prvi, a onda i mi, željeli. Uostalom, odlaskom u „penziju“ što bi radio? Bi li samo tako mogao prestati pripremati se ljeti na Mljetu, posjećivati glečere u kolovozu i rujnu, znojiti se pritisnut vježbama svojega oca, ma koliko teške bile? Sumnjam. To je navika, životna konstanta, koju ni činjenica da su neke druge obaveze (prema obitelji) prerasle u dominantne, neće tek tako promijeniti. Pa, u konačnici, i zbog novaca koji takvoj mladoj obitelji sigurno trebaju, a kojeg Ivica, nadam se, još uvijek može zaraditi. U istom vikendu još se poklopila i činjenica da su dvojica hrvatskih juniora uzeli medalje na SP u Sočiju, pa su time zapravo probudili novinarsku iskru u stilu naslova preko duplerice: „Ivica sišao, Istok sjeo na tron“ (na primjer). Jasno, svaki iole obrazovani čovjek zna da je juniorski uspjeh iznimno daleko od projekcije istog takvog seniorskog uspjeha. Ipak, u trenucima kad nema puno drugih lijepih vijesti oko nas, čak i u središnjim informativnim emisijama nacionalnih televizija Istok Rodeš postaje osvježenje dana, premijer mu piše hvalospjeve. Ljepše bi bilo da premijer napokon imenuje pomoćnika ministra za sport, da napokon pokrene strategiju razvoja hrvatskoga sporta, da se napokon riješi pitanje financiranja tog sporta i da napokon taj Istok Rodeš zna što će i kako raditi idućih godina, ako može. Ovako, sve te čestitke i guranje Varaždinca u prvi plan (još k tome s apostrofiranjem njegovog kajkavskog vokabulara) doslovce doživljavam kao bacanje prašine u oči, da raja zaboravi da Vlada, što se puno toga tiče, ali prvenstveno što se sporta tiče nije napravila baš ništa! Ne samo ova, ni prošla. Prijedlog da se povećaju sredstva od domaćih kladionica, da se sreže odlijev milijardi kuna preko inozemnih on-line kladionica (koje ne sudjeluju u financiranju hrvatskoga sporta ni lipom), da se sportu da malo zraka, a posebno u olimpijskoj godini, kao da nije ni izrečen? Sport se u Hrvata financira iz sredstava igara na sreću, a ako tako olako država dopušta da ogroman dio kladioničarskih kuna odlazi preko granice umjesto da ostaju u Hrvatskoj (i da se iz njih financira sport), onda s tom državom nešto definitivno ne valja.
Prošloga tjedna na svečanome dijelu Sabora Hrvatskoga zbora sportskih novinara Ivica Kostelić dobio je priznanje za suradnju s medijima. Svaki veliki sportaš, a Ivica to svakako jest, zaslužuje da se medijski ljudi i na taj način izjasne o njihovim odnosima prema medijima. Koliko god mi, novinari, stvarno bili razmaženi u ovoj Lijepoj našoj (ali vjerujte mi, svuda je tako), ponekad zaboravljamo da sportašu nijeprva stvar na svijetu čekati nas i naša pitanja, a posebno ne odgovarati na ona, ponekad strašno glupa. A oni to manje-više, ipak godinama rade.
Sportaši, a to se zapravo ne zna, ne prolaze nikakvu školu za odnose s medijima, s novinarima. Svaki od njih se na neki svoj, specifičan način snalazi. Uče „u hodu“, reklo bi se. Onima koji su u pojedinačnim sportovima nema spasa, posebno ako su uspješni, a jedino članovi ekipa mogu, pretpostavljam, i cijeli sportski vijek odigrati, a da nikad ni jedan novinar ne zaluta prema njima. Jasno, ako nisu pri vrhu funkcioniranja i uspješnosti svoje ekipe. Jedno od zasigurno najtežih pitanja za svakoga sportaša je ono o prekidu karijere. Ne smatram to teškim zato jer se u svakoj osobi takva odluka emocionalno prelama i teško donosi, nego puno jednostavnije – ponekad stvarno ne znate. Pa i mnogi od nas su se bavili sportom i – prestali se baviti. Je li u pitanju bila ljubav, brak, odlazak u drugi grad ili državu, nekakav posao i zarađivanje... nevažno. Tako je, mislim si, i Kosteliću. Stislo ga je sa svih strana da je ovonedjeljna utrka u Kranjskoj gori njegova posljednja. Kao da su to njih 3 ili 4 novinara odlučili, pa sad jedva čekaju da napišu (ili kažu): „kako je moj medij (a zapravo pod time misle – ja!) javio već prije 6 mjeseci...“. Svašta i bez veze. Ivičina sestra Janica sve nas je, sjećam se, dosta iznenadila svojom odlukom o prestanku karijere, pa se valjda nekako želimo unaprijed osigurati da nam Ivica ne pobjegne u penziju, a da to nismo „najavili“ ili sa sigurnošću „znali prije 6 mjeseci“. A on sasvim iskreno kaže da bi još volio skijati, ali da ne zna zbog zdravlja. Ono što ne govori je i činjenica da je, ako ste zaboravili, i otac i suprug, da i s te strane ima obaveza. Također, on je u godinama kad rezultati više nisu onakvi kakve bi on prvi, a onda i mi, željeli. Uostalom, odlaskom u „penziju“ što bi radio? Bi li samo tako mogao prestati pripremati se ljeti na Mljetu, posjećivati glečere u kolovozu i rujnu, znojiti se pritisnut vježbama svojega oca, ma koliko teške bile? Sumnjam. To je navika, životna konstanta, koju ni činjenica da su neke druge obaveze (prema obitelji) prerasle u dominantne, neće tek tako promijeniti. Pa, u konačnici, i zbog novaca koji takvoj mladoj obitelji sigurno trebaju, a kojeg Ivica, nadam se, još uvijek može zaraditi.
U istom vikendu još se poklopila i činjenica da su dvojica hrvatskih juniora uzeli medalje na SP u Sočiju, pa su time zapravo probudili novinarsku iskru u stilu naslova preko duplerice: „Ivica sišao, Istok sjeo na tron“ (na primjer). Jasno, svaki iole obrazovani čovjek zna da je juniorski uspjeh iznimno daleko od projekcije istog takvog seniorskog uspjeha. Ipak, u trenucima kad nema puno drugih lijepih vijesti oko nas, čak i u središnjim informativnim emisijama nacionalnih televizija Istok Rodeš postaje osvježenje dana, premijer mu piše hvalospjeve. Ljepše bi bilo da premijer napokon imenuje pomoćnika ministra za sport, da napokon pokrene strategiju razvoja hrvatskoga sporta, da se napokon riješi pitanje financiranja tog sporta i da napokon taj Istok Rodeš zna što će i kako raditi idućih godina, ako može. Ovako, sve te čestitke i guranje Varaždinca u prvi plan (još k tome s apostrofiranjem njegovog kajkavskog vokabulara) doslovce doživljavam kao bacanje prašine u oči, da raja zaboravi da Vlada, što se puno toga tiče, ali prvenstveno što se sporta tiče nije napravila baš ništa! Ne samo ova, ni prošla. Prijedlog da se povećaju sredstva od domaćih kladionica, da se sreže odlijev milijardi kuna preko inozemnih on-line kladionica (koje ne sudjeluju u financiranju hrvatskoga sporta ni lipom), da se sportu da malo zraka, a posebno u olimpijskoj godini, kao da nije ni izrečen?
Sport se u Hrvata financira iz sredstava igara na sreću, a ako tako olako država dopušta da ogroman dio kladioničarskih kuna odlazi preko granice umjesto da ostaju u Hrvatskoj (i da se iz njih financira sport), onda s tom državom nešto definitivno ne valja.