Gledam taj tenis, uživam i mislim si, a zašto publika ne smije navijati za vrijeme odigravanja poena?
Gledam taj tenis, uživam i mislim si, a zašto publika ne smije navijati za vrijeme odigravanja poena? Mi koji smo sve pratili uz ekrane nikako se nismo ustručavali. Hajde, barem smo tenis mogli gledati, za razliku od nekih drugih događaja. I u nekim drugim sportovima su pametni ljudi zamijenili tišinu gromkim navijanjem, zašto ne i u tenisu? Na finalu parova na OI u Tokiju nismo htjeli, nas dvadesetak, čak ni pljeskati nekom dobrom poenu, jer su oba para bila hrvatska, a kako nije bilo publike, bilo je sablasnije nego da se dečki igraju na treningu. Barem bi se nekakva upadica nekog trenera ili nekog petog igrača čula. Ovako – ništa!
Sport, vrhunski, stvoren je za publiku, za reakciju, za navijanje, za ljutnju ili radost, za opuštanje, za doći kad hoćeš, ali i otići ako treba i prije kraja. Dakle, pod koronom sport trebamo i na televizorima! To je nešto u čemu publika uživa zajedno s igračima. Nemogućnost navijanja osim između poena, dakako, postavlja tenis na razinu koju drugi sportovi niti drugi sportaši nemaju. Pitanje je treba li reći „još nemaju“ ili „više nemaju“. Moj uvaženi kolega i prijatelj Mićo Dušanović čak nije ni komentirao za vrijeme poena, makar ponekad bio i tisućama kilometara daleko od terena na kojem se igralo, u kabini u Zagrebu. Mogu misliti kako li se tek ponašao na komentatorskom mjestu na središnjem terenu Wimbledona. Nije ni disao? Zezam se, profesionalnost koju svaki komentator na televiziji, uostalom i svaki novinar na mjestu događaja mora imati je nešto čemu me baš Mićo, među mnogima u onoj slavnoj redakciji TV Zagreb, učio. Odnos i poštovanje prema sportu i njegovim pravilima, ma kakva ona bila. Makar i svi šutjeli. Jasno, nije tenis jedini na kojem se šuti. Niti na umjetničkom klizanju baš nema navijanja za vrijeme izvedbe, ali barem ima glazbe, no sportova koji od publike traže suzdržavanje za vrijeme izvedbe ipak je sve manje i manje. Nova vremena i novi sportovi, novi pristup životu i stav prema međusobnoj komunikaciji doveli su do toga da je i stolni tenis popustio, da su i drugi poput streljaštva popustili, da su dopustili navijanje za vrijeme natjecanja. Osim tenisa.
No, prava tema je zapravo ovaj sjajan tenis koji su pokazali hrvatski dečki prvo u Torinu, pa u Madridu. Kapa dolje. I kako god okrenuli, očito je da i tenis u Hrvatskoj postaje momčadski sport. Imamo najbolji par (dakle momčad), a i Borna Gojo tek uz ekipu igra kao da je među 20 najboljih na svijetu, inače mu se „ baš i ne da uvijek igrati…“?! Sam je to izjavio. Da su uzeli Salataru, mnogi bi sportski novinari morali mijenjati svoje glasove za najbolju momčad godine u izboru Sportskih novosti, iako su tenisači i ovako visoko. Baš visoko. Posebno nakon Tokija.
I to je ono što Hrvatsku čini posebnom, sportski duh zajedništva. Gledam i te rukometašice, pa nogometaše kroz reprezentaciju, vaterpoliste, svi su davali i više od nekog očekivanog maksimuma kad su bili dobro selekcionirani, čak i ne po pojedinačnim vrijednostima ili vrijednostima transfera, nego po uklopljivosti u momčad. I zato neće biti zgorega napisati da su to odradili neki treneri, neki stručni stožeri, neki ljudi u sjeni. I zato se i njima treba zahvaliti, makar i ovako, usput, budući da je jasno da su igrači koje sad slavimo ipak najzaslužniji. A hrvatski sport je i ovoga vikenda još jednom uzdigao glavu, pokazao zube, vezao nas za TV aparate, malo nam napumpao adrenalina u sumorne dane omikrona, hladnoće i snijega.
Ljudima fali vrhunskoga sporta, a onima koji odlučuju još uvijek fali da odluče da hrvatski sport ostane na hrvatskim TV kanalima, a ne da ga tako olako (ras)prodajemo strancima.
JURA OZMEC