Čvrsto vjerujem da ste u subotu gledali rukomet. Na žalost, obistinilo se ono što sam i prošli tjedan rekao i napisao - dečki su ostvarili veliki uspjeh, čak ću citirati samoga sebe: “uspjeh generacije”, ušli su među 4, ali im je, izgleda, osrednji trener uzeo medalju. Njihov trener, da ne bude zabune. Da tako ne mislim samo ja pokazuje se u najavi teme sutrašnjeg upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza. Tema je - ostaje li Babić ili ne. Nekako naslućujem odgovor… Nikako mi taj Pariz i bronca ne izlaze iz glave. Kad su pariške bronce u pitanju, prvo se sjetimo 98-me, kad je nogometna reprezentacija ostvarila najveći svoj uspjeh, svjetsku broncu, a i povremeno se Pariz kroz povijest javlja kao grad bronci za hrvatske sportaše. Rukometaši su, Hrvoje Horvat, Đorđe Lavrnić…u sastavu jugoslavenske reprezentacije još 1970. osvojili prvu rukometnu broncu baš u Parizu. Davne 1900. Milan Neralić je, opet u Parizu, na Olimpijskim igrama, uzeo broncu u mačevanju. Bio sam u Parizu kad je Tamara Boroš 2003. s broncom na svjetskom prvenstvu bila zadnja Europljanka koja je uzela ikakvu medalju u stolnom tenisu Azijatkinjama. Nakon nje, sve ide u Aziju. Bilo je još karataških i tekvondoaških bronci u Parizu, bilo je i drugih sportaša s pariškim broncama, no eto - vidjeli smo u subotu i poraz u igri za broncu. Javnost je dobro reagirala nakon Norveške, no hrvatska sportska primitivnost polako je pokazala zube nakon poraza od Slovenaca. Igrače smo slavili što su ušli među 4, a onda nam odjednom nisu više bili dobri kao četvrti? Raduje me u svemu tome da je velika sportašica, Janica Kostelić, pročitala igrače, njihov trud i čestitala im. Treba im čestitati. Osim čestitki, državna nam se tajnica smiješila s bezbrojnih selfija ili fotografija iz Francuske, pa i zajedno s vodećim ljudima Hrvatskog rukometnog saveza. Nadam se da su ovih nekoliko dolazaka Janice Kostelić u Francusku rukometni čelnici iskoristili da izbruse eventualne nedoumice oko dobijanja državnih sredstava za organizaciju europske smotre u Hrvatskoj iduće godine. Naime, država sredstva ne daje izravno savezu, nego preko Državnog ureda, pa je i ugošćavanje Janice Kostelić na utakmicama reprezentacije dio tog svetog rituala. No, bilo je i drugih, lijepih stvari, prošli tjedan. Naprimjer, Mirjana Lučić. Imam dojam da sam o njezinim rezultatima kao mlade igračice izvještavao prije 100 godina. A zapravo, događali su se u prošlom stoljeću, pa zato, vjerojatno, nastaje ta moja leksička i mentalna zbunjenost. Najljepše je o Mikici, o Mirjani pričala ona koja ju je izbacila iz turnira i kasnije ga osvojila, mlađa sestra Williams. Divljenje i čestitke, otprilike. Pridružujemo se. Veliki se sportaši najbolje prepoznaju. No, veliki sportaši pokatkad ne prepoznaju da im se kolega dopingira. Usain Bolt ostao je prošloga tjedna bez jedne od svojih 9 zlatnih medalja s olimpijskih igara. Bez one u štafeti 4 puta 100 metara u Pekingu. Razlog je iznimno jak - Nesta Carter, koji je tada trčao u štafeti potvrđeno je bio dopingiran. Jamajka je ostala i bez medalje, i bez plasmana i bez rezultata, koji je tada bio i olimpijski i svjetski rekord. Osim Bolta, svoje su medalje zapakirali i u Lausannu vratili i Asafa Powell i Michael Frater, a veliki Usain je reagirao doista gospodski. Za AFP je izjavio: “nije mi drago, ali pravila su - pravila”. Više nije trostruki osvajač tri medalje na olimpijskim igrama, što bi se, valjda, moglo odraziti i na sponzorske ugovore, no i za to veliki Usain ima odgovor: “o tome neka brinu ljudi u mojem stožeru. Ja imam dosta posla, pripremati se za posljednje svoje svjetsko prvenstvo.” Podsjećam, Usain Bolt ima 11 svjetskih zlata, a London bi mu mogao donijeti još 3. Dakako, ako se opet ne umiješa neki doping nalaz. WADA, Svjetska antidopinška agencija i Međunarodni olimpijski odbor nastavljaju uporno i dosljedno pregledavati uzorke urina koje su u frižiderima ostavili sportaši nakon nastupa na Igrama u Pekingu i Londonu, te u prvom redu Sočiju. Osim što su u prvom udaru posmicali većinom ruske sportaše, sad se WADA zabavlja i s uzorcima iz drugih zemalja i pronalazi još dopingiranih. Ipak, asocijacija zimskih olimpijskih sportova najavila je posebni sastanak s čelnicima WADE kako bi sredili razmišljanja tko je o čemu odgovoran, te kako kazniti zločeste Ruse zbog dopingiranja. To tek slijedi. Baš kao što slijedi i problem Thomasu Bachu kad će u Limi, u rujnu ove godine, na sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora morati objaviti domaćina Igara 2024. Mnogi, naime, proriču da je ovo zadnji vlak da se zaintresirane gradove, poput Pariza, San Franciska ili Budimpešte ulovi i za domaćine 2028. Naime, sva tri su, iako to ne žele javno priznati, najavili da se za 2028. neće kandidirati ako izgube igre 2024. A kandidata za 2024 nema na vidiku…. Prijedlog da se zato u Limi objave domaćini za obje Igre ne zvuči uopće loše.
Čvrsto vjerujem da ste u subotu gledali rukomet. Na žalost, obistinilo se ono što sam i prošli tjedan rekao i napisao - dečki su ostvarili veliki uspjeh, čak ću citirati samoga sebe: “uspjeh generacije”, ušli su među 4, ali im je, izgleda, osrednji trener uzeo medalju. Njihov trener, da ne bude zabune. Da tako ne mislim samo ja pokazuje se u najavi teme sutrašnjeg upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza. Tema je - ostaje li Babić ili ne. Nekako naslućujem odgovor… Nikako mi taj Pariz i bronca ne izlaze iz glave. Kad su pariške bronce u pitanju, prvo se sjetimo 98-me, kad je nogometna reprezentacija ostvarila najveći svoj uspjeh, svjetsku broncu, a i povremeno se Pariz kroz povijest javlja kao grad bronci za hrvatske sportaše. Rukometaši su, Hrvoje Horvat, Đorđe Lavrnić…u sastavu jugoslavenske reprezentacije još 1970. osvojili prvu rukometnu broncu baš u Parizu. Davne 1900. Milan Neralić je, opet u Parizu, na Olimpijskim igrama, uzeo broncu u mačevanju. Bio sam u Parizu kad je Tamara Boroš 2003. s broncom na svjetskom prvenstvu bila zadnja Europljanka koja je uzela ikakvu medalju u stolnom tenisu Azijatkinjama. Nakon nje, sve ide u Aziju. Bilo je još karataških i tekvondoaških bronci u Parizu, bilo je i drugih sportaša s pariškim broncama, no eto - vidjeli smo u subotu i poraz u igri za broncu. Javnost je dobro reagirala nakon Norveške, no hrvatska sportska primitivnost polako je pokazala zube nakon poraza od Slovenaca. Igrače smo slavili što su ušli među 4, a onda nam odjednom nisu više bili dobri kao četvrti? Raduje me u svemu tome da je velika sportašica, Janica Kostelić, pročitala igrače, njihov trud i čestitala im. Treba im čestitati. Osim čestitki, državna nam se tajnica smiješila s bezbrojnih selfija ili fotografija iz Francuske, pa i zajedno s vodećim ljudima Hrvatskog rukometnog saveza. Nadam se da su ovih nekoliko dolazaka Janice Kostelić u Francusku rukometni čelnici iskoristili da izbruse eventualne nedoumice oko dobijanja državnih sredstava za organizaciju europske smotre u Hrvatskoj iduće godine. Naime, država sredstva ne daje izravno savezu, nego preko Državnog ureda, pa je i ugošćavanje Janice Kostelić na utakmicama reprezentacije dio tog svetog rituala.
No, bilo je i drugih, lijepih stvari, prošli tjedan. Naprimjer, Mirjana Lučić. Imam dojam da sam o njezinim rezultatima kao mlade igračice izvještavao prije 100 godina. A zapravo, događali su se u prošlom stoljeću, pa zato, vjerojatno, nastaje ta moja leksička i mentalna zbunjenost. Najljepše je o Mikici, o Mirjani pričala ona koja ju je izbacila iz turnira i kasnije ga osvojila, mlađa sestra Williams. Divljenje i čestitke, otprilike. Pridružujemo se. Veliki se sportaši najbolje prepoznaju. No, veliki sportaši pokatkad ne prepoznaju da im se kolega dopingira. Usain Bolt ostao je prošloga tjedna bez jedne od svojih 9 zlatnih medalja s olimpijskih igara. Bez one u štafeti 4 puta 100 metara u Pekingu. Razlog je iznimno jak - Nesta Carter, koji je tada trčao u štafeti potvrđeno je bio dopingiran. Jamajka je ostala i bez medalje, i bez plasmana i bez rezultata, koji je tada bio i olimpijski i svjetski rekord. Osim Bolta, svoje su medalje zapakirali i u Lausannu vratili i Asafa Powell i Michael Frater, a veliki Usain je reagirao doista gospodski. Za AFP je izjavio: “nije mi drago, ali pravila su - pravila”. Više nije trostruki osvajač tri medalje na olimpijskim igrama, što bi se, valjda, moglo odraziti i na sponzorske ugovore, no i za to veliki Usain ima odgovor: “o tome neka brinu ljudi u mojem stožeru. Ja imam dosta posla, pripremati se za posljednje svoje svjetsko prvenstvo.” Podsjećam, Usain Bolt ima 11 svjetskih zlata, a London bi mu mogao donijeti još 3. Dakako, ako se opet ne umiješa neki doping nalaz. WADA, Svjetska antidopinška agencija i Međunarodni olimpijski odbor nastavljaju uporno i dosljedno pregledavati uzorke urina koje su u frižiderima ostavili sportaši nakon nastupa na Igrama u Pekingu i Londonu, te u prvom redu Sočiju. Osim što su u prvom udaru posmicali većinom ruske sportaše, sad se WADA zabavlja i s uzorcima iz drugih zemalja i pronalazi još dopingiranih. Ipak, asocijacija zimskih olimpijskih sportova najavila je posebni sastanak s čelnicima WADE kako bi sredili razmišljanja tko je o čemu odgovoran, te kako kazniti zločeste Ruse zbog dopingiranja. To tek slijedi. Baš kao što slijedi i problem Thomasu Bachu kad će u Limi, u rujnu ove godine, na sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora morati objaviti domaćina Igara 2024. Mnogi, naime, proriču da je ovo zadnji vlak da se zaintresirane gradove, poput Pariza, San Franciska ili Budimpešte ulovi i za domaćine 2028. Naime, sva tri su, iako to ne žele javno priznati, najavili da se za 2028. neće kandidirati ako izgube igre 2024. A kandidata za 2024 nema na vidiku….
Prijedlog da se zato u Limi objave domaćini za obje Igre ne zvuči uopće loše.