Solin

Ove nedjelje igrano je čak 5 nacionalnih nogometnih superutakmica. Dobro, lijepo, zanimljivo, ali to jednostavno ne može i ne bi smjelo biti u središtu sportskih zbivanja u Hrvatskoj. Točno je, naravno, da „puk“ u međusobnim komunikacijama ipak doživljava tih 5 utakmica kao vrhunac tjedna, kroz priče, navijačke strasti, kladionice. I naravno da su onda oni koji pogode rezultate glavni u kvartu. I mediji u svemu idu „niz dlaku“, bave se time, ruku na srce – previše.

No, je li to put k ojačanju hrvatskoga sporta? Naravno, nije.

U petak je Streljačko društvo Dalmacijacement proslavilo 70 godina postojanja, a u Solinu se skupilo i malo i veliko da to proslave. Od obaveznih župana i dogradonačelnika, preko predstavnika HOO-a i Ministarstva, do klinaca koji su budućnost kluba. Kroz posebnu monografiju neizostavnog Solinjana Jurice Gizdića opisane su sve medalje ovog ultrauspješnog kluba, dok su na samoj svečanosti podijeljene plakete onima koji su u Solin od 1982. donijeli ukupno 110 medalja! Radi se, da ne bude zabune, o svjetskim i europskim prvenstvima, svjetskim kupovima, mediteranskim igrama i balkanskim prvenstvima. Sto i deset medalja! Plus barem 4 puta toliko u domaćim streljanama i na domaćim natjecanjima. Skromni i samozatajni tvorac baš svake od tih 110 medalja, Siniša Vitez, uspješno je „plivao“ kao organizator proslave, uspio dovući sve koji klubu daju novce i čak iz Njemačke dovući jednu svoju bivšu učenicu. U jednom trenutku mi je šapnuo na uho „pa zar je moguće da sam ja sve ovo trenirao?“, prilikom fotografiranja svih 20ak osvajača velikih 110 medalja. Cementni gigant koji u Solinu proizvodi i danas zbog poslovnog okruženja promijenio je ime, ali i dalje ovo „Dalmacijacement“ želi vidjeti uz naziv kluba, za to i plaćaju, a unatoč promijenjenom imenu i dalje se „furaju“ na to općeprihvaćeno, pa i u svijetu znano ime. Dokaz je to da oni znaju da je to ime za uspješnost.

Zašto sam suprotstavio strijelce i nogometaše, kad čak i ja znam da to jedno s drugim ne bi smjelo ući u istu rečenicu? Prvenstveno zato jer je nogomet jednostavno – nogomet, biznis, PR, zarada, kladionice, medijski interes, televizija…sve, a streljaštvo sve to nije. No, koliko god klinci i u Solinu ganjali loptu, koliko god čak i slavljenik Siniša Vitez bio nogometaš, kažu solidan, toliko je jasno da iz Solina nogometni djelatnici jednostavno ne mogu računati niti na najjaču hrvatsku nogometnu ligu, a nikako ne na nešto više. U solinskom streljaštvu, s druge strane, definitivno možete, jer su ulaganja manja, klub je organiziran na najvišoj razini za ono što streljaštvu u svjetskim okvirima treba, a tradicija o kojoj su mnogi govorili na proslavi je danas zalog da će vam se dijete koje pošaljete u streljanu vratiti s treninga veselo i radosno, a možda kasnije i s nekom svjetskom medaljom. I zato mi je čeče da su u Solinu odlučili držati klub na visokoj razini što dulje mogu, kako god mogu. I tako već 70 godina.

Cijeli taj pogon, cijela ta priča, sve što sam u Solinu vidio nekako me natjeralo na to da se opet zapitam ulaže li hrvatska sportska vrhuška ispravno u sport? Dakle, ne ulaže li dovoljno, nego ulaže li ispravno? Naime, nikako se ne mogu oteti dojmu da novca u sportu ima. Možda ne koliko stvarno treba, ali svakako više nego što se pojedinci stalno plaču da im fali i svakako dovoljno kad bi se poštovali rezultati kakve je solinski mali klub odradio u svojoj prošlosti, pa uostalom, od 1984. stalno imao svojega predstavnika na OI. I zato, najiskrenije, želim im ono što su si i sami zaželjeli – olimpijsku medalju. Nju još jedino nemaju.

JURA OZMEC