Počeo je festival tolerancije. Uf, toga nam stvarno treba, više nego ikada. No, kad prolistam novine ili poslušam vijesti iz sporta, kao da je tolerancija prekrila samo kino Europa u Zagrebu, nekako je nema i među sportašima? Eto, Dejan Lovren je odlučio naučiti izbornika reprezentacije Antu Čačića kako se izbornik treba ponašati prema njemu, kada će se on zagrijavati i kada će igrati. Gotovo istodobno čak trojica vaterpolista su toliko iznervirali Pericu Bukića da ih je kaznio – izgonom iz reprezentacije, u dogovoru s Ivicom Tuckom, dakako. Navodno nisu odradili propagandne obaveze niti se pojavili na okupljanju igrača. Nešto ranije se vratar rukometne reprezentacije Mirko Alilović gotovo rasplakao kada su ga pitali zašto ne ide s reprezentacijom na olimpijske kvalifikacije, a stvar je duboko privatne naravi.... Jel' to bio takav tjedan ili se slučajno poklopilo da u kolopletu dobrih sportskih vijesti saznajemo i ovakve nedobre? Dobro, nisu dobre ni one o ozljedama, ni one o prekidima karijera, nisu nikako dobre ni one o dopingu, kao niti one o nervozi, tuči ili bezobrazlucima na sportskim terenima. Sve to nije dobro, sve to zahtjeva doista malo više tolerancije. Zar smo zaboravili da bi sport trebao biti (dakle – trebao) zabava? Razbibriga? Uživanje? Ili nam to roditelji doma, a ni nastavnici u različitim školama nisu objasnili? Ili nas sve „pere“ utjecaj medija, kojima je glavna stvar kako ocrniti bilo što vezano za sport, pa čak i plasman na OI? Npr. prošloga tjedna nekim bolesnicima padne na pamet iz čista mira doći iz Beograda u Zagreb ne bi li prekinuli košarkašku utakmicu koja doslovce ni o čemu ne odlučuje? Ej, to je već stvarno bolesno. Bolesno je i kad se slična takva skupina iz Zagreba uputi u Austriju pa pokrade robu na nekoliko benzinskih pumpi, potuče se s policijom, a ako uspije ubaci i neku baklju na neki nogometni teren. I oni su svi tada sretni. To što mi nismo i to što se ja zbog njih crvenim kada dan poslije svratim na neku od tih pumpi, baš njih briga. Zato me je, stvarno, zanimalo što o problemima navijanja i navijača, prvenstveno vezanih uz frakcije GNK Dinamo mogu reći stručnjaci koji se tim poslom bave u Vijeću Europe. Bili su, naime, u Zagrebu, cijeli dan se pokušavalo na svim razinama definirati problem, pa potom i čuti prijedloge razrješenja. Zanimljivo, skupu su nazočili predstavnici Fan kluba BBB, no unatoč opetovanim zvanjima nisu se pojavili „oni drugi“ (baš me briga kako se zovu, kad se nisu ni pojavili da kažu što ih „žulja“). E sad, tko želi slušati mogao je čuti vrlo zanimljive teze, slučajeve i pozicije europskih predstavnika oko ove situacije. Neću iznositi zaključke, jer sam s njima pomalo razočaran, previše su univerzalni i sladunjavi, ali sama rasprava bila je za mene, kao novinara, dosta intrigantna, nova i otvorena. Ne samo od EU predstavnika, nego prvenstveno od onih koji su uz problem vezani gotovo svaki dan, a svakako svaki vikend – od predstavnika policije, kluba i onih malobrojnih navijača. Riječ „tolerancija“ je bila česta, baš kao i „razgovor“, a nisam uopće čuo riječi poput „pendrek“ ili „marica“, pa sam optimist. U pauzi tog skupa otišao sam prijatelju kupiti ulaznice za PPD-PSG te sam ostao šokiran kad sam saznao da su ulaznice gotovo pa rasprodane. Dva i pol tjedna prije utakmice? Da sam došao dan kasnije, ne bi ih bilo... A isto sam tako siguran da će velebna Arena u dvoboju rukometnih velikana biti prepuna djece, žena, obitelji, sportskih kibica i apsolutnih novajlija, ali da će svi uživati. Bez baklji, bez „vrbi“, bez različitih izražavanja spremnosti. I opet – tolerancija na djelu. I zato me stvarno ponekad muči kako to da s jedne strane imamo toliko crnine vezane za sport, bez trunke tolerancije, a s druge strane postoje gledatelji (i sportaši, nemojmo njih zaboraviti!) koji doista uživaju, navijaju i vesele se? Je li razlika u pristupu u obrazovanju, političkoj pripadnosti, socijalnom statusu, vrsti sporta, psihijatrijskoj procjeni...u čemu jest? Što to, dođavola, tako razlikuje tisuće navijača hokejaša Medveščaka od nekoliko stotina BBB? Koji vam to kondor mora biti u glavi da vas natjera da ubacite baklju u auto pun ljudi, nakon što ih ganjate preko pola grada? Dakle, što je na stvari? Obrazovanje, odgoj, okolina, mediji, politika, nezaposlenost, neimaština?
Počeo je festival tolerancije. Uf, toga nam stvarno treba, više nego ikada. No, kad prolistam novine ili poslušam vijesti iz sporta, kao da je tolerancija prekrila samo kino Europa u Zagrebu, nekako je nema i među sportašima? Eto, Dejan Lovren je odlučio naučiti izbornika reprezentacije Antu Čačića kako se izbornik treba ponašati prema njemu, kada će se on zagrijavati i kada će igrati. Gotovo istodobno čak trojica vaterpolista su toliko iznervirali Pericu Bukića da ih je kaznio – izgonom iz reprezentacije, u dogovoru s Ivicom Tuckom, dakako. Navodno nisu odradili propagandne obaveze niti se pojavili na okupljanju igrača. Nešto ranije se vratar rukometne reprezentacije Mirko Alilović gotovo rasplakao kada su ga pitali zašto ne ide s reprezentacijom na olimpijske kvalifikacije, a stvar je duboko privatne naravi....
Jel' to bio takav tjedan ili se slučajno poklopilo da u kolopletu dobrih sportskih vijesti saznajemo i ovakve nedobre? Dobro, nisu dobre ni one o ozljedama, ni one o prekidima karijera, nisu nikako dobre ni one o dopingu, kao niti one o nervozi, tuči ili bezobrazlucima na sportskim terenima. Sve to nije dobro, sve to zahtjeva doista malo više tolerancije. Zar smo zaboravili da bi sport trebao biti (dakle – trebao) zabava? Razbibriga? Uživanje? Ili nam to roditelji doma, a ni nastavnici u različitim školama nisu objasnili? Ili nas sve „pere“ utjecaj medija, kojima je glavna stvar kako ocrniti bilo što vezano za sport, pa čak i plasman na OI? Npr. prošloga tjedna nekim bolesnicima padne na pamet iz čista mira doći iz Beograda u Zagreb ne bi li prekinuli košarkašku utakmicu koja doslovce ni o čemu ne odlučuje? Ej, to je već stvarno bolesno. Bolesno je i kad se slična takva skupina iz Zagreba uputi u Austriju pa pokrade robu na nekoliko benzinskih pumpi, potuče se s policijom, a ako uspije ubaci i neku baklju na neki nogometni teren. I oni su svi tada sretni. To što mi nismo i to što se ja zbog njih crvenim kada dan poslije svratim na neku od tih pumpi, baš njih briga.
Zato me je, stvarno, zanimalo što o problemima navijanja i navijača, prvenstveno vezanih uz frakcije GNK Dinamo mogu reći stručnjaci koji se tim poslom bave u Vijeću Europe. Bili su, naime, u Zagrebu, cijeli dan se pokušavalo na svim razinama definirati problem, pa potom i čuti prijedloge razrješenja. Zanimljivo, skupu su nazočili predstavnici Fan kluba BBB, no unatoč opetovanim zvanjima nisu se pojavili „oni drugi“ (baš me briga kako se zovu, kad se nisu ni pojavili da kažu što ih „žulja“). E sad, tko želi slušati mogao je čuti vrlo zanimljive teze, slučajeve i pozicije europskih predstavnika oko ove situacije. Neću iznositi zaključke, jer sam s njima pomalo razočaran, previše su univerzalni i sladunjavi, ali sama rasprava bila je za mene, kao novinara, dosta intrigantna, nova i otvorena. Ne samo od EU predstavnika, nego prvenstveno od onih koji su uz problem vezani gotovo svaki dan, a svakako svaki vikend – od predstavnika policije, kluba i onih malobrojnih navijača. Riječ „tolerancija“ je bila česta, baš kao i „razgovor“, a nisam uopće čuo riječi poput „pendrek“ ili „marica“, pa sam optimist. U pauzi tog skupa otišao sam prijatelju kupiti ulaznice za PPD-PSG te sam ostao šokiran kad sam saznao da su ulaznice gotovo pa rasprodane. Dva i pol tjedna prije utakmice? Da sam došao dan kasnije, ne bi ih bilo... A isto sam tako siguran da će velebna Arena u dvoboju rukometnih velikana biti prepuna djece, žena, obitelji, sportskih kibica i apsolutnih novajlija, ali da će svi uživati. Bez baklji, bez „vrbi“, bez različitih izražavanja spremnosti. I opet – tolerancija na djelu.
I zato me stvarno ponekad muči kako to da s jedne strane imamo toliko crnine vezane za sport, bez trunke tolerancije, a s druge strane postoje gledatelji (i sportaši, nemojmo njih zaboraviti!) koji doista uživaju, navijaju i vesele se? Je li razlika u pristupu u obrazovanju, političkoj pripadnosti, socijalnom statusu, vrsti sporta, psihijatrijskoj procjeni...u čemu jest? Što to, dođavola, tako razlikuje tisuće navijača hokejaša Medveščaka od nekoliko stotina BBB? Koji vam to kondor mora biti u glavi da vas natjera da ubacite baklju u auto pun ljudi, nakon što ih ganjate preko pola grada? Dakle, što je na stvari? Obrazovanje, odgoj, okolina, mediji, politika, nezaposlenost, neimaština?