Nije neki naročiti problem primjetiti kako se u posljednje vrijeme moji kolege, a sukladno tome i javnost, podosta bave – trenerima. Oni postaju zvijezde sportskih događaja. Eto, Veselin Vujović je, svojom serijom visokoadrenalinskih utakmica s rukometnim goluždravcima, čak zaslužio da ga i Aco Stanković ugosti u svojoj emisiji. Na festivalu sportskog dokumentarnog filma „High 5“, u Zadru, veliki je rukometaš i veliki trener neki dan uspio dobiti nagradu za baš to televizijsko gostovanje. Ne za rezultate, ne za stil rada, nego za gostovanje na televiziji? Estradizacija svega i svačega na djelu. Svaki sportaš zna koliko je trener važan u njegovoj karijeri. Gordan Kožulj, izvanserijski plivač je, gostujući u emisiji kod Dude Šimenca vrlo decidirano izjavio kako je u svojoj karijeri imao trenera koji ga je unazadio, ali da se ni on niti roditelji nisu mogli oduprijeti tome. Ime mu nije kazao Gordan, pa neću ni ja, ali mislim da je trebao. Ne zbog mene ili nekih mojih kolega, nego zbog djece i roditelja koji godinama strijepe, rade, trude se, znoje, ulažu novce... a ponekad nisu ni svjesni da rade s pogrešnim, netalentiranim ili neobrazovanim trenerom. Jer, svaki trener koji izlaskom iz fakultetskih klupa (ako je u njima ikada sjedio) zaboravi usavršavati se, čitati, pitati, gledati, učiti - bivši je. Nema od njega koristi ni sportaš niti sport u kojem se odlučio djelovati. A mogu svi skupa imati jako puno štete! Nažalost. Hrvatska ima svu silu različitih trenera. Od sjajnih, velikih, preko neznanih ali marljivih, pa do neradnika i lažnjaka. Neki su od njih kroz svoju karijeru možda i mijenjali ove kategorije, ali oni s vrha se znaju, naizust ih može izgovoriti svaki prosječni gledatelj televizije ili jutarnji listač novina u lokalnom kafiću. Rudić, Blažević, Vlašić, Kostelić, Bilić, Bralić, Ivančić.... Svi su oni stvorili ili stvaraju velika djela. Ponekad u sjeni svojih sportaša, ponekad ispred njih, ali upečatljivo. Veselin Vujović svakako je među takvima; trenira hrvatskoga prvaka i s njim ostvaruje potajne snove razočaranih građana u svoje živote, u sustav, u Vladu, u politiku, u sve. Slaven Bilić u stranome gradu, u stranoj zemlji postaje miljenik medija, njegove se izjave citiraju, njegov nogometni stil proučava, njegovi rezultati štuju, a u domovini ga baš zato još više cijene. Kad je bio tu, ne sjećam se te zaluđenosti Slavenovim likom i djelom. Nikola Bralić sa svojim zaveslajem kojega je godinama sanjao, stvarao i isprobavao na generacijama veslača (pa, s ponosom mogu reći – i na meni) i napokon ga usadio braći Sinković, probio se na postolje najboljeg svjetskog veslačkog trenera, a unatoč penziji za vratom još nije stao, još misli da se može (i mora) bolje. Pokojni Ivan Ivančić, dragi Ivanča, valjda je i hodajući ulicom smišljao kako unaprijediti tehniku svojih mnogobrojnih učenika, kako ih pripremiti za nastup, ali i za život, doduše pomalo spartanskom metodom isključive predanosti baš i apsolutno svemu što govori. Za Joška Vlašića i Antu Kostelića, iako se neki čude da nisu završili kod pravobraniteljice za djecu zbog drilanja vlastite djece, nema nikoga u Hrvatskoj koji im se javno ili potajno ne divi i ne upija svaku njihovu mudrost, unatoč tome što su jedini uspjeh imali samo sa svojom djecom. No, taj je uspjeh toliki da bi mnogi mame i tate vjerojatno riskirali. Baš na spomenutom filmskom festivalu sam pogledao film o Kostelićima, u kojem jedinstvenu i snažnu životnu priču nije uspjela umanjiti ni prosječna produkcija, čime se samo potvrđuje da nam u životu danas jako i sve izraženije fali savjeta i vodstva onih koji znaju što rade i ne boje se do uspjeha doći – radom! Iscrpljujućim, svakodnevnim i inovativnim. A to je osnova svega u životu, ne samo sporta i ne samo treniranja ili osvajanja medalja. Dakako, puno sjajnih trenera ovdje nisam naveo, ali nije mi bila namjera nabrajati sve uspješne hrvatske trenere (ili one koji rade u Hrvatskoj), nego skrenuti pozornost i na taj dio sporta, nikako nevažan. Naime, možda se nekome stvarno čini da je lako biti Zoran Mamić ili Matjaž Kek, imati silne novce, bogate mecene, popratne sustave, sjajne igrače, pa ti samo dođeš i pobjediš. Aha, malo sutra. I, za kraj, naravno da sam primjetio da napokon, već nakon 95 dana postojanja Vlade, imamo pomoćnicu ministra za sport. Ne pada mi na pamet predviđati kakva će biti u toj ulozi, jer nisam vidoviti Jura, ali ću pažljivo pratiti njezin rad. Dakako, nadam se njezin, a ne nekoga iz sjene...
Nije neki naročiti problem primjetiti kako se u posljednje vrijeme moji kolege, a sukladno tome i javnost, podosta bave – trenerima. Oni postaju zvijezde sportskih događaja. Eto, Veselin Vujović je, svojom serijom visokoadrenalinskih utakmica s rukometnim goluždravcima, čak zaslužio da ga i Aco Stanković ugosti u svojoj emisiji. Na festivalu sportskog dokumentarnog filma „High 5“, u Zadru, veliki je rukometaš i veliki trener neki dan uspio dobiti nagradu za baš to televizijsko gostovanje. Ne za rezultate, ne za stil rada, nego za gostovanje na televiziji? Estradizacija svega i svačega na djelu.
Svaki sportaš zna koliko je trener važan u njegovoj karijeri. Gordan Kožulj, izvanserijski plivač je, gostujući u emisiji kod Dude Šimenca vrlo decidirano izjavio kako je u svojoj karijeri imao trenera koji ga je unazadio, ali da se ni on niti roditelji nisu mogli oduprijeti tome. Ime mu nije kazao Gordan, pa neću ni ja, ali mislim da je trebao. Ne zbog mene ili nekih mojih kolega, nego zbog djece i roditelja koji godinama strijepe, rade, trude se, znoje, ulažu novce... a ponekad nisu ni svjesni da rade s pogrešnim, netalentiranim ili neobrazovanim trenerom. Jer, svaki trener koji izlaskom iz fakultetskih klupa (ako je u njima ikada sjedio) zaboravi usavršavati se, čitati, pitati, gledati, učiti - bivši je. Nema od njega koristi ni sportaš niti sport u kojem se odlučio djelovati. A mogu svi skupa imati jako puno štete! Nažalost.
Hrvatska ima svu silu različitih trenera. Od sjajnih, velikih, preko neznanih ali marljivih, pa do neradnika i lažnjaka. Neki su od njih kroz svoju karijeru možda i mijenjali ove kategorije, ali oni s vrha se znaju, naizust ih može izgovoriti svaki prosječni gledatelj televizije ili jutarnji listač novina u lokalnom kafiću. Rudić, Blažević, Vlašić, Kostelić, Bilić, Bralić, Ivančić.... Svi su oni stvorili ili stvaraju velika djela. Ponekad u sjeni svojih sportaša, ponekad ispred njih, ali upečatljivo. Veselin Vujović svakako je među takvima; trenira hrvatskoga prvaka i s njim ostvaruje potajne snove razočaranih građana u svoje živote, u sustav, u Vladu, u politiku, u sve. Slaven Bilić u stranome gradu, u stranoj zemlji postaje miljenik medija, njegove se izjave citiraju, njegov nogometni stil proučava, njegovi rezultati štuju, a u domovini ga baš zato još više cijene. Kad je bio tu, ne sjećam se te zaluđenosti Slavenovim likom i djelom. Nikola Bralić sa svojim zaveslajem kojega je godinama sanjao, stvarao i isprobavao na generacijama veslača (pa, s ponosom mogu reći – i na meni) i napokon ga usadio braći Sinković, probio se na postolje najboljeg svjetskog veslačkog trenera, a unatoč penziji za vratom još nije stao, još misli da se može (i mora) bolje. Pokojni Ivan Ivančić, dragi Ivanča, valjda je i hodajući ulicom smišljao kako unaprijediti tehniku svojih mnogobrojnih učenika, kako ih pripremiti za nastup, ali i za život, doduše pomalo spartanskom metodom isključive predanosti baš i apsolutno svemu što govori. Za Joška Vlašića i Antu Kostelića, iako se neki čude da nisu završili kod pravobraniteljice za djecu zbog drilanja vlastite djece, nema nikoga u Hrvatskoj koji im se javno ili potajno ne divi i ne upija svaku njihovu mudrost, unatoč tome što su jedini uspjeh imali samo sa svojom djecom. No, taj je uspjeh toliki da bi mnogi mame i tate vjerojatno riskirali. Baš na spomenutom filmskom festivalu sam pogledao film o Kostelićima, u kojem jedinstvenu i snažnu životnu priču nije uspjela umanjiti ni prosječna produkcija, čime se samo potvrđuje da nam u životu danas jako i sve izraženije fali savjeta i vodstva onih koji znaju što rade i ne boje se do uspjeha doći – radom! Iscrpljujućim, svakodnevnim i inovativnim. A to je osnova svega u životu, ne samo sporta i ne samo treniranja ili osvajanja medalja. Dakako, puno sjajnih trenera ovdje nisam naveo, ali nije mi bila namjera nabrajati sve uspješne hrvatske trenere (ili one koji rade u Hrvatskoj), nego skrenuti pozornost i na taj dio sporta, nikako nevažan. Naime, možda se nekome stvarno čini da je lako biti Zoran Mamić ili Matjaž Kek, imati silne novce, bogate mecene, popratne sustave, sjajne igrače, pa ti samo dođeš i pobjediš. Aha, malo sutra.
I, za kraj, naravno da sam primjetio da napokon, već nakon 95 dana postojanja Vlade, imamo pomoćnicu ministra za sport. Ne pada mi na pamet predviđati kakva će biti u toj ulozi, jer nisam vidoviti Jura, ali ću pažljivo pratiti njezin rad. Dakako, nadam se njezin, a ne nekoga iz sjene...