Sad kad je SPTV na broju 12 svih televizisjkih kanala gledanih u Hrvatskoj (od njih cca 350, koliko ih AGB Nielsen promatra svakodnevno) i kad smo daleko najgledaniji od svih sportskih kanala u Hrvatskoj, te kad su i sudovi polako ali dostižno (jer, pravda takva jest, prokleto spora) počeli donositi presude (i) u našu korist, sad se mogu malo okrenuti i veslanju. Tko to ne zna - veslao sam dobrih 15 godina vrlo aktivno, pa potom više rekreativno, a danas pogledom, tako da ponešto o tom sportu znam. Trenirali su me nekoliko njih, a i onaj najbolji - Nikola Bralić, isti koji danas trenira braću Sinković. Nije trenirao samo mene, bili su tu i puno, puno vrijedniji veslački izdanci, poput Banovića, Sarage, Martinova, itd. No, uvijek je Bralić imao prepoznatljivu inovativnu notu. Pokatkad bi ju jednostavno prekopirao od trenera s kojima se sretao na zimskim pripremama u Zatonu (ili Rovinju, ili gdje već…), a znalo se dogoditi da ga je i neka vanjska sila ili čisto proviđenje natjeralo na neke inovacije koje su se vremenom pokazale uspješne. U svakome slučaju, učio je na njima. I, očito, naučio. Nije tajna da je Bralić često svojim skulerima (veslači koji sa svakom rukom drže po jedno veslo u čamcima “na pariće”) davao da veslaju rimen discipline (one u kojima svaki veslač drži samo jedno veslo) ili obratno. Ili je rimen veslačima koji su imali “desno” veslo, davao da treniraju na “lijevoj” strani. I sam sam na nekoj, naizgled nevažnoj kup regati uspio u istome danu odveslati 3 utrke, od kojih sam dvije veslao na lijevoj strani, koja je, kao, bila “moja”, a jednu na desnoj i još na poziciji “štrokera” (prvi čovjek u čamcu, koji daje ritam veslanja) u osmercu! Ne bih mogao da nisam imao treninge i na lijevoj i na desnoj strani, pa čak i u skifu (samcu). Zato me ne čudi ovaj eksperiment s braćom Sinković, prelazak iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara. Pravome veslaču, a njih dvojica to svakako jesu, takav prelazak može samo dobro donijeti. Osvojivši sve što su mogli, pa na koncu i olimpijsko zlato, napravili su ono što su sebi zacrtali prije 4 godine, kad su pogrešnim biranjem kuta vesala u četvercu na pariće ostali bez zlata u Londonu. Cilj je, dakle, bio ispunjen. Čuli ste, sjetit ćete se, čak i rečenicu “sad više ne moramo stalno pobjeđivati…”!!?? Da, to je točno, tako bi njihove eventualne buduće poraze doživjela i javnost (iako, u Hrvatskoj samo kratko), ali nije dobro da ju kaže sportaš koji tek ulazi u fazu priprema za neku novu sezonu, za neke nove izazove. To znači da bi i u pripremama, kroz cijelu zimu, s takvom rečenicom u glavi, zapravo “fušali”. Naime, dok su se neke posade, prvenstveno one kojima to sportski sustav njihove zemlje omogućava (da imaju stalne prihode na osnovi prošlih rezultata), odlučile odmarati, a zapravo puno manjim ritmom trenirati, Sinkovići to jednostavno ne mogu. Ostali bi bez love, što baš i nije utješno, a i energija s kojom nastupaju bi, moguće (ali ne i nužno), spala na prenisku razinu, nedovoljnu da ju podignu u godinama prije i za vrijeme idućih OI. Zato je odluka da sa skula pređu na rimen sasvim razumljiva. Prvo, u godini poslije OI i velikoga uspjeha, stvara im se novi motiv, biti najbolji i u toj disciplini. Ukoliko eksperiment ne uspije, uvijek se mogu vratiti na skul. Drugo, ukoliko u dvojcu ne bi ostvarili željene rezultate, u Hrvatskoj ih nije nemoguće “spariti” da odveslaju neki četverac, a idealno bi bilo čak i osmerac (ali trenutačno, bojim se, teško ostvarivo). A treće, sezona u kojoj bi se u dvojcu bez kormilara zapravo “odmarali” (dakle svjesno išli smanjenim kapacitetom, kao i oni koji uopće neće nastupati), neće imati osudu hrvatske razmažene javnosti. Ujedno će i njihovom odličnom PR-u ostaviti prostora da ih “vadi” na činjenicu da su promjenili disciplinu. Dakle, ovo sve je pod oznakom “ako”. Ono što moramo znati je svakako da mora postojati neki termin u kojemu će Sinkovići dobiti vremena za sebe, a ne za 3 treninga dnevno, masaže, posebne mediscinske tretmane, putovanja na pripreme i natjecanja. Ako im se to ne pruži, ako im ne dopustimo da im se glave malo “razbistre” i ako im ne damo da se kao normalni mladi ljudi malo ne ponašaju tako, mogli bismo zauvijek ostati bez njih, uspješnih sportaša. Sve to Bralić zna. Da, nerviraju ga i to jako, oni koji mu veslače odvlače s treninga i šalju pred kamere, ali je svjestan da je i to dio posla kojim se i on bavi. Ipak, najviše bi ga iznerviralo kad on prvi ne bi na vrijeme osjetio da su se Sinkovići prepunili i da više pomoći nema. Upravo zato je ovaj prelazak na drugu dispcilinu iskorak i za Bralića, a ne samo za Sinkoviće. Iskreno se nadam - uspješan baš onoliko koliko to njih trojica žele.
Sad kad je SPTV na broju 12 svih televizisjkih kanala gledanih u Hrvatskoj (od njih cca 350, koliko ih AGB Nielsen promatra svakodnevno) i kad smo daleko najgledaniji od svih sportskih kanala u Hrvatskoj, te kad su i sudovi polako ali dostižno (jer, pravda takva jest, prokleto spora) počeli donositi presude (i) u našu korist, sad se mogu malo okrenuti i veslanju. Tko to ne zna - veslao sam dobrih 15 godina vrlo aktivno, pa potom više rekreativno, a danas pogledom, tako da ponešto o tom sportu znam. Trenirali su me nekoliko njih, a i onaj najbolji - Nikola Bralić, isti koji danas trenira braću Sinković. Nije trenirao samo mene, bili su tu i puno, puno vrijedniji veslački izdanci, poput Banovića, Sarage, Martinova, itd. No, uvijek je Bralić imao prepoznatljivu inovativnu notu. Pokatkad bi ju jednostavno prekopirao od trenera s kojima se sretao na zimskim pripremama u Zatonu (ili Rovinju, ili gdje već…), a znalo se dogoditi da ga je i neka vanjska sila ili čisto proviđenje natjeralo na neke inovacije koje su se vremenom pokazale uspješne. U svakome slučaju, učio je na njima. I, očito, naučio.
Nije tajna da je Bralić često svojim skulerima (veslači koji sa svakom rukom drže po jedno veslo u čamcima “na pariće”) davao da veslaju rimen discipline (one u kojima svaki veslač drži samo jedno veslo) ili obratno. Ili je rimen veslačima koji su imali “desno” veslo, davao da treniraju na “lijevoj” strani. I sam sam na nekoj, naizgled nevažnoj kup regati uspio u istome danu odveslati 3 utrke, od kojih sam dvije veslao na lijevoj strani, koja je, kao, bila “moja”, a jednu na desnoj i još na poziciji “štrokera” (prvi čovjek u čamcu, koji daje ritam veslanja) u osmercu! Ne bih mogao da nisam imao treninge i na lijevoj i na desnoj strani, pa čak i u skifu (samcu).
Zato me ne čudi ovaj eksperiment s braćom Sinković, prelazak iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara. Pravome veslaču, a njih dvojica to svakako jesu, takav prelazak može samo dobro donijeti. Osvojivši sve što su mogli, pa na koncu i olimpijsko zlato, napravili su ono što su sebi zacrtali prije 4 godine, kad su pogrešnim biranjem kuta vesala u četvercu na pariće ostali bez zlata u Londonu. Cilj je, dakle, bio ispunjen. Čuli ste, sjetit ćete se, čak i rečenicu “sad više ne moramo stalno pobjeđivati…”!!?? Da, to je točno, tako bi njihove eventualne buduće poraze doživjela i javnost (iako, u Hrvatskoj samo kratko), ali nije dobro da ju kaže sportaš koji tek ulazi u fazu priprema za neku novu sezonu, za neke nove izazove. To znači da bi i u pripremama, kroz cijelu zimu, s takvom rečenicom u glavi, zapravo “fušali”. Naime, dok su se neke posade, prvenstveno one kojima to sportski sustav njihove zemlje omogućava (da imaju stalne prihode na osnovi prošlih rezultata), odlučile odmarati, a zapravo puno manjim ritmom trenirati, Sinkovići to jednostavno ne mogu. Ostali bi bez love, što baš i nije utješno, a i energija s kojom nastupaju bi, moguće (ali ne i nužno), spala na prenisku razinu, nedovoljnu da ju podignu u godinama prije i za vrijeme idućih OI. Zato je odluka da sa skula pređu na rimen sasvim razumljiva. Prvo, u godini poslije OI i velikoga uspjeha, stvara im se novi motiv, biti najbolji i u toj disciplini. Ukoliko eksperiment ne uspije, uvijek se mogu vratiti na skul. Drugo, ukoliko u dvojcu ne bi ostvarili željene rezultate, u Hrvatskoj ih nije nemoguće “spariti” da odveslaju neki četverac, a idealno bi bilo čak i osmerac (ali trenutačno, bojim se, teško ostvarivo). A treće, sezona u kojoj bi se u dvojcu bez kormilara zapravo “odmarali” (dakle svjesno išli smanjenim kapacitetom, kao i oni koji uopće neće nastupati), neće imati osudu hrvatske razmažene javnosti. Ujedno će i njihovom odličnom PR-u ostaviti prostora da ih “vadi” na činjenicu da su promjenili disciplinu. Dakle, ovo sve je pod oznakom “ako”. Ono što moramo znati je svakako da mora postojati neki termin u kojemu će Sinkovići dobiti vremena za sebe, a ne za 3 treninga dnevno, masaže, posebne mediscinske tretmane, putovanja na pripreme i natjecanja. Ako im se to ne pruži, ako im ne dopustimo da im se glave malo “razbistre” i ako im ne damo da se kao normalni mladi ljudi malo ne ponašaju tako, mogli bismo zauvijek ostati bez njih, uspješnih sportaša.
Sve to Bralić zna. Da, nerviraju ga i to jako, oni koji mu veslače odvlače s treninga i šalju pred kamere, ali je svjestan da je i to dio posla kojim se i on bavi. Ipak, najviše bi ga iznerviralo kad on prvi ne bi na vrijeme osjetio da su se Sinkovići prepunili i da više pomoći nema. Upravo zato je ovaj prelazak na drugu dispcilinu iskorak i za Bralića, a ne samo za Sinkoviće.
Iskreno se nadam - uspješan baš onoliko koliko to njih trojica žele.